20. juni 2004. god.

Info-bilten ERP KiM 20-06-04

U manastiru Visoki Decani rukopolozen episkop lipljanski Teodosije (Sibalic)

Decani su danas, vise nego ikada ranije, znacajni za opstanak srpskoga bica, kako na ovim prostorima, tako i za sve one koji su u rasejanju i zive po celom Bozijem svetu. Sveti Kralj je sobom izgradio i u njih udahnuo deo neba – rekao vladika Teodosije posle rukopolozenja i naglasio da je je "sva uzvisenost i velicina episkopskog dostojanstva u sluzenju, sastradavanju u ljubavi svojoj pastvi i revnoscu za spasenje dusa poverenog mu naroda Bozijeg".

Patrijarh Pavle sa novoizabranim Episkopom Lipljanskim Teodosijem

ERP KIM Info-sluzba
Gracanica, 20. juni 2004.

Episkop Lipljanski Teodosije (Sibalic)

-U prisustvu vise stotina vernika iz cele Srbije i Crne Gore na svetoj arhijerejskoj liturgiji koju je danas u manastiru Visoki Decani sluzio patrijarh srpski Pavle sa 17 arhijereja Srpske i Grcke pravoslavne crkve rukopolozen je novi episkop lipljanski i vikar Eparhije rasko-prizrenske Teodosije (Sibalic), iguman decanski.

- Predajem Ti zezal ovaj da s njim napasas povereno Ti stado Hristovo. Poslusnima neka bude za oslonac i ukrepljnje, a neposlusne i nepokorne upucuj, karanjem kroti i vaspitaj u Hristu Isusu Gospodu – porucio patrijarh Pavle novom episkopu lipljanskom.

U prvoj besedi posle rukopolozenja vladika Teodisije naglasio je da mu je "najveca cast sto ga je Sveti arhijerejski sabor Srpske pravoslavne crkve prizvao da u episkopskom cinu pomaze svom arhijereju na prostoru mnogostradalne Eparhije rasko-prizrenske i kosovsko-metohijske".

-Svo moje bice vezano je za ove prostore, za ovaj narod i njegove svetinje. Na Kosovu i Metohiji svi stradaju, i narod i njegove vekovne svetinje. Na ovim prostorima ima vise tuge i placa, nego li radosti i decijeg osmeha. Ali, ovaj narod koji je oduvek prolazio Hristovu Golgotu, sa Hristom je i vaskrsavao. Nadamo se da ce i ovaj put biti tako – rekao je vladika Teodosije.

On je porucio svojim "saziteljima, postenom i cestitom narodu metohijskom i kosovskom" da "olako ne napustaju svoje vekovne domove i da se ne odrice otackog nasledja koje mu je u zalog predato".Vladika Teodosije posebno se zahvalio italijanski vonicima KFOR koji poput ''milostivog Samarjanina'', danonocno cuvaju i brinu o manastiru Visoki Decani.

-Hvala i onima susedima nasim sa kojima delimo ovo parce zemlje pod nebom. Ova svetinja i njeni zitelji uvek su im cinili dobro. Neki su na to uzvracali dobrom, a neki nisu. Daj Boze, da ih ima i danas. Verujem da ih ima, koji ne odobravaju ovo zlo koje se cini svetinjama i narodu nasem. Neka bi Bog bio svima milostiv, ali ujedno i pravican. I ovog puta zalim ljudskim srcem, a posebno sada episkopskim, arhijerejskim srcem, svaku ljudsku suzu, svaku ljudsku zrtvu, svaku kap krvi prolivene; svako ljudsko bice postradalo, a koje je stvoreno za zivot.

 Porucujem svima, nemojmo ostajati na zlu kojega je, nazalost, i bilo, a i sada ga je dosta u ljudskoj istoriji. Gledajmo napred, prvo na Boga koji je jaci od svakoga zla, ''jer Bog je ljubav''. On nas poziva na vecni sabor zajednistva, a ne na izolacije, separatizam i zatvaranja u sebe. Budimo svi ono sto je oduvek ova svetinja bila – prema svima otvoreni, bez mrznje prema drugome, bez proganjanja drugoga - naglasio vladika Teodosije.

- Decani su danas, vise nego ikada ranije, znacajni za opstanak srpskoga bica, kako na ovim prostorima, tako i za sve one koji su u rasejanju i zive po celom Bozijem svetu. Sveti Kralj je sobom izgradio i u njih udahnuo deo neba – rekao vladika Teodosije posle rukopolozenja i naglasio da je je "sva uzvisenost i velicina episkopskog dostojanstva u sluzenju, sastradavanju u ljubavi svojoj pastvi i revnoscu za spasenje dusa poverenog mu naroda Bozijeg".

Zahvaljuci pratnjama KFOR u Visoke Decane na rukopolozenje novog vladike stigli su Srbi iz delova Kosova i Metohije, koji su tvrdili da je jucerasnji dan u ovoj svetinji bio posebno svecan. Rukopolozenju vladike Tedosija, pored velikog broja vernika, prisustvovali su i LJiljana Colic i Vojislav Vukcevic, ministri prosvete i sporta i dijaspore u Vladi Srbije, Rada Trajkovic i Randjel Nojkic, poslanici Koalicije Povratak i clanovi Srpskog nacionalnog veca Kosova i Metohije, predstavniki KFOR i medjunarodne zajednice na Kosovu i Metohiji, monastvo i svestenstvo Arhiepiskopije beogradsko-karlovacke, Mitropolije crnogorsko-primorske, eparhija: Rasko-prizrenske, Zahumsko-hercegovacke i Zicke.

Svecanoj liturgiji i rucku prisustvovali su predstavnici americke, britanske, francuske i italijanske kancelarije u Pristini kao i komandant italijasnko-nemackih vojnih snaga general Eriko Danilo (Errico Danilo) sa svojim oficirima. Sefa UNMIK-a predstavljao je gospodin Johanes Regenbreht (Johanes Regenbrecht), zamenik sefa politickog odseka UNMIK-a, koji je biranim recima u ime Misije UN cestitao rukopolozenje Episkopu Lipljanskom.

Novorukopolozeni episkop Lipljanski obavljace duznost vikarnog episkopa Eparhije rasko-prizrenske  i kosovsko-metohijske i imace sediste u manastiru Visoki Decani gde ce pored svojih episkopskih obaveza i dalje obavljati duznost nastojatelja manastira.

Sa narecenja novoizabranog episkopa lipljanskog Teodosija

BIOGRAFIJA EPISKOPA TEODOSIJA

Novorukopolozeni episkop lipljanski Taodosije, svetovno Zivko Sibalic (1963) rodom je iz Cacka. Posle zavrsene osnovne i srednje skole u Gorjanima i Uzicu, studije na Bogoslovskom fakultetu u Beogradu zavrsio iz manastira Visoki Decani. Monaski zivot zapoceo je u manastiru Crna Reka, pod duhovnim rukovodstvom tadasnjeg igumana Artemija (Radosavljevica), sadasnjeg episkopa rasko-prizrenskog i kosovsko-metohijskog. Zamonasio se 1989, a za igumana decanskog imenovan je tri godine kasnije, kada je u zaduzbini svetog kralja Stefana Decanskog obnovljeno opstezice. Za episkopa lipljanskog i vikara Eparhije rasko-prizrenske izabran je na ovoogodisnjem majskom zasedanju Svetog arhijerejskog sabora SPC. Sediste vladike Teodosija bice u Visokim Decani koji su trenutno, sa 30 monaha i iskusenika, najveci muski manastir u SPC. 


BESEDA VLADIKE TEODOSIJA

Vasa Svetosti, Vasa Visokopreosvestenstva, braco Arhijereji, uvazena Gospodo, braco i sestre,

Neka je blagosloven Bog u Trojici slavljeni, predvecni Otac, jedinorodni Sin NJegov i Duh Sveti Utesitelj. Neka je blagosloveno ime NJegovo, neka je blagosloven promisao NJegov, neka je blagoslovena ljubav NJegova.

Pocinjem ove reci svoga obracanja, blagosiljanjem Boga, zivoga i istinitoga, jer je to, od svega najvaznije; da uvek Boga prizivamo  u molitvama svojim, da uvek Bogu blagodarimo za sve sto nam daje i da s Bogom zapocinjemo sve sto cinimo u ovom zivotu.

Blagodarim Bogu, na prvom mestu, sto me je u Svom predvecnom promislu, stvorio i uveo u bice; sto mi je podario zivot, a pogotovu – sto me je uveo u novi zivot – u Crkvi svojoj – Svetoj, Apostolskoj i Pravoslavnoj.

Danas, imam jos veci razlog za blagosiljanje i blagodarenje Bogu, sto me je Vasa Svetosti, preko Vas i otaca Arhijereja, koji ste Hristovi ucenici i Apostolski naslednici, uveo u blagodat i sluzbu episkopstva.
 
To je blagodat i sluzba samoga Gospoda Hrista, koji je po recima svetoga Apostola ''episkop i cuvar dusa nasih'' (1 Petr. 2, 25). On je Pastir i Arhipastir Crkve Svoje svete; pa je i mene danas, preko Svetog Arhijerejskog Sabora i vasih bogoblagodatnih ruku, braco Arhijereji, uveo u cin, uveo u blagodat i sluzbu arhipastira Crkve NJegove.

Biti episkop Crkve Hristove, to znaci na prvom mestu, biti sluzitelj – jer ''Sin Coveciji nije dosao da Mu sluze, nego da sluzi i dade zivot Svoj u otkup za mnoge'' (Mt. 20, 28); sluziti Bogu visnjemu, i bliznjima u kojima obitava i zivi sam Hristos, narocito u ''najmanjoj  braci NJegovoj'' (Mt. 25, 40), kojima je On i obecao Carstvo Svoje nebesko.
 
U ovom privremenom, zemaljskom zivotu, nemamo nicega sto bi bilo iznad pastirskog sluzenja, jer je ono posveceno najvecem i najuzvisenijem delu, a to je, spasenje dusa ljudskih. Istinski pastir, istinski episkop Crkve Bozije, treba da brine za slovesno stado povereno mu od ''Velikog Pastira'' (Jev. 13, 20) Gospoda Isusa Hrista i to za svaku dusu pojedinacno.

Gospod nam govori i porucuje preko svoga proroka Jezekilja: ''Ja cu pasti stado svoje, i ja cu ih odmarati. Trazicu izgubljenu, i dovescu natrag odagnanu, i ranjenu  cu zaviti i bolesnu okrijepiti; a tovnu cu i jaku potrti, pascu ih po pravdi'' (Jez. 34, 15-16).

Sva uzvisenost i velicina episkopskog dostojanstva sastoji se upravo u sluzenju. Istinski episkop treba svakodnevno da sastradava u ljubavi svojoj prema pastvi i da neprekidno gori svetom revnoscu za spasenje dusa poverenog mu naroda Bozijeg; da neprestano stremi ka njihovom duhovnom preporodu, kako bi svi dostigli u duhovno savrsenstvo – ''u meru rasta punoce Hristove'' (Ef. 4, 13).

Stoga sam i ja danas svestan, Vasa Svetosti i braco Arhijereji, da je i mene Gospod, kao nekada svoje Proroke, svoje Prvosvestenike, svoje Apostole i Arhijereje, upravo pozvao na krst, pozvao na golgotski put svoj. Ali, znam, isto tako, da samo taj put vodi u vaskrsenje, i da se samo kroz Krst dolazi do pobede nad svim onim sto je prepreka nasem vecnom zivotu. Zato su mi sada, vise nego ikada ranije, potrebne Vase molitve i Vasi ocinski saveti, bez kojih ne bih mogao da nosim ovo breme i ove obaveze koje ste mi poverili. Ne oslanjam se na svoje snage, koliko na Boziju pomoc i Vase svete molitve.

Neizmerno sam blagodaran Bogu, sto pripadam narodu u kome sam rodjen, u kome sam krsten i evo danas hirotonisan. Srpski narod je, kao i svaki drugi – Boziji narod; narod koji je isao i koji ide Hristovim putem. Srecan sam da mi je Gospod dao da mogu da mu sluzim u ovom uzvisenom dostojanstvu, onako kao sto su mu sluzili i sveti preci nasi, sveti praoci nasi – od Sv. Cirila i Metodija, preko Svetoga Save i ostalih svetitelja, sve do svetoga Kralja, ktitora ove svete obitelji u cijem hramu, ja nedostojni i najmanji medju sluziteljima Hristovim, primih ovaj zalog Duha Svetoga.

To je jos jedan veliki razlog za moje blagodarenje Bogu; sto sam upravo u ovom svetom manastiru, zaduzbini Kralja – mucenika, Visokim Decanima, doziveo ovu najvecu blagodat. Decani su danas, vise nego ikada ranije, znacajni za opstanak srpskoga bica, kako na ovim prostorima, tako i za sve one koji su u rasejanju i zive po celom Bozijem svetu. Sveti Kralj je sobom izgradio i u njih udahnuo deo neba. Iz tog razloga oni sve do danas nepokolebivo stoje odolevajuci svakoj stihiji zemaljskoj i nas uzvodeci nebu i prvoliku Hristu, cineci nas blagodatno neosetljivim, za sve opasnosti koje nas okruzuju.

Svestan sam u kakvo vreme sam postao episkop; svestan sam i u kakvim okolnostima; svestan sam i svih teskoca i opasnosti koje me ocekuju. Ali, nisam sam i nismo sami.  ''Evo ja sam s vama u sve dane do svrsetka veka'' (Mt. 28, 20), to je rekao Gospod Hristos i poslao nam Duha svoga Utesitelja, i to se delo nastavlja sve do danas. Gospodnje je prisustvo, Gospodnje je delo, od Gospoda je svaki uspeh. A, mi smo samo u tome saradnici Boziji, kako cesto ponavlja nas Sveti Patrijarh, ovde sada prisutan.

Hvala Vam, Vasa Svetosti, hvala Vama oci Arhijereji. Hvala, sto ste i ovaj put potvrdili da je Vase srce i da je Vasa dusa upravo ovde na Kosovu i Metohiji. Vasim dolaskom, Vasom zrtvom, Vasom neizmernom ljubavlju potvrdili ste svoje opredeljenje i dali ste nama primer, da i mi danas, sve do smrti i krvi sluzimo ovom mestu; da zajedno sa nasim mnogonapacenim i mnogostradalnim narodom, opstanemo na ovim prostorima.

Hvala mojim cestitim i skromnim roditeljima, ocu Milanu i majci Biljani – sada u monastvu monahinji Marti, sto su me rodili i vaspitali u skromnosti i postenju. Blagodarim Bogu za majku, koja me je ne samo telesno rodila, nego me je i duhovno uputila da svim svojim bicem stremim i sluzim Zivome Bogu; koja se danas i ponajvise raduje ovom uzvisenom cinu. Ona je danas ovde sa nama u monaskom liku i obrazu, prinevsi Bogu sve sto je imala, pa i samu sebe, gledajuci samo na Gospoda, koji je i obecao ''da je takvih Carstvo nebesko'' (Mt. 19, 14).

Hvala i svim mojim uciteljima koji su me strahu Bozijem ucili i ovom putu vodili; na prvom mestu ocu Dmitru, parohu pozeske crkve, koji mi je bio i prvi veroucitelj, primivsi me i ucivsi azbuci duhovnog i crkvenog zivota. Neizmerno blagodarim Bogu, sto me je u pravo vreme uputio na Bogoslovski fakultet, gde sam sreo najvece bogoslove i ucitelje nase Crkve u liku svojih otaca i profesora, koji su danas ovde i prisutni. Oni su mi na najbolji nacin udahnuli duh bogoslovlja i naucili me da je Crkva Bozija – ziva Crkva, i da se samo kroz nju i u njoj mozemo spasti; da se samo kroz Svetu Liturgiju otkriva konacni smisao zivljenja, kako ovde na zemlji, tako i u vecnosti; da se samo verom moze istinski ziveti i delima svoja vera potvrdjivati.

Blagodarim i NJegovoj Svetosti, Patrijarhu nasem gospodinu Pavlu, tadasnjem episkopu rasko-prizrenskome, sto je imao ocinsko razumevanje za moj izbor da se posvetim monaskom pozivu i da budem monah u njegovoj eparhiji; koji me je zamonasio u malenom, ali za mene mnogo znacajnom crnoreckom manastiru, koji ce kasnije postati pravi rasadnik muskog monastva u celoj eparhiji; koji me je rukopolozio u prvi stepen svestenstva, davsi mi djakonski cin u sabornoj crkvi Svetog Velikomucenika Georgija u Prizrenu, a koja je danas porusena od strane neprijatelja i vise se u njoj ne sluzi.

A najvecu blagodarnost odajem duhovnom ocu i vladici svome – Artemiju, koji mi je u zivotu bio sve; i roditelj, i ucitelj, i duhovni rukovoditelj na tesnom i uskom putu Hristovom (up. Mt. 7, 14); koji me je pazljivo i strpljivo uzvodio na lestvici duhovnog zivota – od iskusenika, preko monaskog do igumanskog sluzenja, pa sve do danas, kada sam primio najvecu blagodat ovde na zemlji – blagodat episkopskog sluzenja. Pored svega velikog i uzvisenog sto mi je predao, od svega isticem to, sto me je naucio i nazidao na temelju ocinskog blagoslova svetog starca Ave Justina Celijskog; sto me je naucio kako se istinski Bogu sluzi celim svojim bicem u smirenju i potpunoj predanosti volji NJegovoj svetoj.

Sa punim poverenjem uzveo me je u zvanje igumana ove svete obitelji, tada mladog i u svemu neiskusnog, ali nikada me ne ostavljajuci samog, bez svoje pomoci i zastite. Blagoslov njegov uvek me je pratio i stitio, narocito u ove poslednje i najteze dane, kada smo svi prosli, a i sada prolazimo Hristovu Golgotu, stradajuci i bivajuci u opasnostima svakodnevnim. Poverio mi je bratiju, sa kojom sam poceo podvig i zivot u ovoj svetoj obitelji, a koja se njegovim molitvama umnozila u mnogorodno drvo, na cije grane danas mnogi dolaze i hrane se njenim slatkim duhovnim plodovima.

Mojoj bratiji decanskoj, koja mi je od svih najbliza i najdraza, neka je hvala na svemu, jer osecam da bez njih ni ja danas ne bih postojao na ovom svetom mestu. Ovog puta od svih njih trazim oprostaj, ako sam nekada nekoga povredio i ako ga nisam na pravi nacin razumeo ili prihvatio, a molim se Gospodu i Svetom Kralju da nas do kraja naseg zemnog podviga sve sacuva objedinjenim, sloznim i nepokolebljivim.

A Svetom Kralju, osnivacu ove svete obitelji, najveca blagodarnost od mene i od sve bratije, na prvom mestu sto nas je izabrao i prizvao da mu sluzimo, sto nas je u sve dane teske i tegobne cuvao i sacuvao, dajuci nam nadu i radost, vodeci nas ka vecnom nebeskom cilju – Carstvu Bozijem.

Od Svetog Arhijerejskog Sabora Srpske Pravoslavne Crkve, prizvan sam da u episkopskom cinu pomazem svome arhijereju na prostoru mnogostradalne Eparhije rasko-prizrenske i kosovsko-metohijske. To mi je i najveca cast koju sam mogao dobiti jer je svo moje bice vezano za ove prostore, za ovaj narod i njegove svetinje. Na Kosovu i Metohiji svi stradaju, i narod i njegove vekovne svetinje. Na ovim prostorima ima vise tuge i placa, nego li radosti i decijeg osmeha. Ali ovaj narod, koji je oduvek prolazio Hristovu Golgotu, sa Hristom je i vaskrsavao. Nadamo se da ce i ovaj put biti tako.

Zato je ovo sveta zemlja, ovo je srpski Jerusalim koji je osvecen Bozijim imenom, idenjem Bozijim putem, zivljenjem radi Boga i sluzenjem Bogu, sve do zrtve i stradanja za NJega. Ovog puta i sa ovog mesta porucujem svim svojim saziteljima, postenom i cestitom narodu metohijskom i kosovskom – nemojmo posustati i nemojmo se pokolebati na svom putu ka vecnom cilju, ka vecnom zivotu. Gospod koji nas je i prizvao na ovaj put, On ce nas sacuvati i izbaviti kada to bude trebalo, ali da mi budemo uvek blizu NJega, u NJega verujemo i u NJemu se nadamo. Zato, nemojmo olako napustati svoje vekovne domove i odricati se otackog nasledja koje nam je u zalog predato.

U ovom uzvisenom trenutku secam se ne samo zivih na zemlji, nego i onih zivih na nebu, koji su napustili ovaj zemaljski zivot; bilo preminulih, bilo prisilno odaslanih odavde – ubistvima, klanjima, mucenjima. Takav je pre svih otac Gavrilo – arhidjakon, sabrat nas; takav je i Hariton – monah, takodje sabrat nas; takav je i Stefan – jeromonah; takva su i deca iz  Gorazdevca, iz Peci; takav je i novopostradali Dimitrije gracanicki – svi oni muceni i pobijeni Hrista radi i imena srpskoga radi. NJihovom nevinom krvlju Gospod iskupljuje rod srpski od svih njegovih zabluda, lutanja i gresaka, pocinjenim u istoriji sve do danas.

Posebno bih se osecao neiskrenim, ako ne bih ovde pred svima Vama, pomenuo i ''milostivog Samarjanina'', ovog puta u liku italijanskih vojnika, koji nas danonocno cuvaju i o nama brinu i bez cije zastite i pomoci mi danas ovde u ovim uslovima ne bismo mogli da opstanemo. Mi se njima ne mozemo nicim oduziti, do molitvom Svetom Kralju da im on uzvrati za sva njihova dobra koja su ucinili njegovoj svetinji.

Hvala i onima susedima nasim sa kojima delimo ovo parce zemlje pod nebom. Ova svetinja i njeni zitelji uvek su im cinili dobro. Neki su na to uzvracali dobrom, a neki nisu. Daj Boze, da ih ima i danas, i verujem da ih ima, koji ne odobravaju ovo zlo koje se cini svetinjama nasim, koje se cini narodu nasem. Neka bi Bog bio svima milostiv, ali ujedno i pravican.

I ovog puta zalim ljudskim srcem, a posebno sada episkopskim, arhijerejskim srcem, svaku ljudsku suzu, svaku ljudsku zrtvu, svaku kap krvi prolivene; svako ljudsko bice postradalo, a koje je stvoreno za zivot. I zato, porucujem svima, nemojmo ostajati na zlu kojega je, nazalost, i bilo, a i sada ga je dosta u ljudskoj istoriji. Gledajmo napred, prvo na Boga koji je jaci od svakoga zla, koji je svetliji od svakoga mraka, i koji je ljubavlju obilniji od svake mrznje, ''jer Bog je ljubav'' (1 Jov. 8, 4). On nas poziva na vecni sabor zajednistva, a ne izolacije, separatizma i zatvaranja u sebe. Siroko srce nam je dao, vece od vaseljene i sire od kosmosa. I zato, budimo svi ono sto je oduvek ova svetinja bila – prema svima otvoreni, bez mrznje prema drugome, bez proganjanja drugoga.

Vasoj ljubavi, svima ovde prisutnim arhijerejima, braci i sestrama, narocito onima koji su izdaleka dosli; predstavnicima drzave i vlasti, kojima su ova vrata uvek bila otvorena sa zeljom da i srca njihova budu otvorena za ovaj mnogostradalni narod; proseci od svih Vas oprostaj i molitve, zelim svaki Boziji blagoslov, blagodat Svetoga Duha, a Gospodu nasem koji je proslavljen zajedno sa Svojim Ocem i Duhom Svetim, neka je slava, cast i poklonjenje, sada i uvek i u vekove vekova. Amin!


EPISKOPSKO ISPOVEDANJE VERE

(Sledece ispovedanje vere procitao je Episkop Teodosije uoci svog rukopolozenja. U ispovedanju vere izlazu se osnovne istine Pravoslavne Crkve koje je svaki pravoslavni episkop duzan da postuje i propoveda)

SIMVOL VERE

Verujem u jednoga Boga Oca, Svedrzitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog.
I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Bozijeg, Jedinorodnog, od Oca rodjenog pre svih vekova, Svetlost od Svetlosti, Boga istinitog od Boga istinitog, rodjenog, ne stvorenog, jednosustnog Ocu, kroz Koga je sve postalo;
Koji je radi nas ljudi i radi naseg spasenja sisao s nebesa, i ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije Djeve, i postao covek;
I Koji je raspet za nas u vreme Pontija Pilata, i stradao i pogreben;
I Koji je vaskrsao u treci dan, po Pismu;
I Koji se uzneo na nebesa i sedi s desne strane Oca;
I Koji ce opet doci sa slavom, da sudi zivima i mrtvima, NJegovom Carstvu nece biti kraja.
I u Duha Svetoga, Gospoda, Zivotvornoga, Koji od Oca ishodi, Koji se zajedno sa Ocem i Sinom postuje i slavi, Koji je govorio kroz proroke.
U jednu, svetu, sabornu i apostolsku Crkvu.
Ispovedam jedno krstenje za otpustenje grehova.
Cekam   vaskrsenje   mrtvih.
I  zivot  buduceg veka.
Amin,

[OPSIRNIJE ISPOVEDANJE VERE]

Verujem u Oca i Sina i Svetoga Duha, Jednoga Boga u Tri Lica nedeljivo razdeljivanog; razdeljivanog po Licnim svojstvima, nerazdeljivog po sustini. Jedna i ista je svecela Trojica, i jedna i ista je svecela Jedinica; Jedinica po sustini i prirodi i oblicju, a Trojica po Licnim svojstvima i Imenima; jer se naziva: jedan Otac, a jedan Sin, a jedan Sveti Duh.

Otac je Nerodjen i Bespocetan; Nerodjen, jer nema niceg starijeg od NJega, jer On (uvek) bese i svakako bese Bog; a Bespocetan je zato sto niotkuda nema bice, nego sam od sebe. Verujem takodje da je Otac Uzrok Sina i Duha: Sina radjanjem, a Svetoga Duha ishodjenjem, i u tome se nikakva razlika niti otudjenje ne sagledava, nego samo razlika Ipostasnih svojstava. Jer Otac radja Sina i izvodi Duha Svetoga, a Sin se radja od jedinog Oca, i Duh Sveti ishodi od Oca, te tako postujem jedno Nacelo (ili Pocetak) i priznajem Oca jedinim Uzrokom Sina i Duha.

A i Sina nazivam Pocetkom nadvremenim i neogranicenim, ne kao pocetkom stvorenja, kao prvostvorenoga koji njih prevashodi staresinstvom — ne bilo toga! To je buncanje arijanske bezboznosti, jer taj zloimeni (Arije) bogohulio je da su Sin i Duh Sveti stvorenja — a ja govorim da je Sin sabespocetni Pocetak od Bespocetnoga Oca, da ne bi bila prihvacena dva nacela (ili dva pocetka). A sa ovim Pocetkom o Sinu, ispovedam takodje i Duha Svetoga, posto i Sin i Duh Sveti i istovremeno i zajedno imaju bice od Oca: jedan rodjenjem, a druga ishodjenjem, kako je vec receno. I niti se Otac razdvaja od Sina, niti Sin od Duha, niti Duh Sveti od Oca i Sina, nego je sav Otac u Sinu i u Svetome Duhu, i sav Sin je u Ocu i u Svetome Duhu, i sav Duh Sveti u Ocu i u Sinu, jer su sjedinjeni razdeljeno i razdeljeni sjedinjeno.

Ispovedam takodje da je Logos Boziji, Savecni Ocu, Nadvremeni, Neobuhvativi, Bezgranicii, sisao do nase prirode i coveka unizenog i svega palog uzeo od cedne i devicanske krvi jedine Preneporocne i Ciste Djeve, da bi, iz Svojega milosrdja, vascelome svetu podario spasenje i blagodat. I zbilo se u Hristu ipostasno sjedinjenje prirode (Bozanske i covecanske); ne kao da se dete (u utrobi Djeve) usavrsavalo postepenim dodacima, niti su se dve sastavse se prirode sjedinile sa mesanjem ili slivanjem ili sarastvaranjem, niti je (prvo) postao covek pa onda naknadno dosao Logos, te tako nastalo relativno sjedinjenje, shodno bogomrskom i judejski mislecem Nestoriju; niti pak bez uma i bez duse, shodno zaista bezumnom Apolinariju, jer je on buncao da je umesto uma dovoljno Bozanstvo. A ja ispovedam NJega — Hrista — kao savrsenoga Boga i NJega istoga kao savrsenoga Coveka; Koji, cim je postao telo istovremeno je to bilo telo Boga Logosa, odusevljeno razumnom i umnom dusom; Koji ocuvava i posle sjedinjenja sva prirodna svojstva Svoga Bozanstva i covecanstva, i nije promenio osobine Svoga Bozanstva ili covecanstva usled celovitog sjedinjenja sa Logosom; NJega istoga Koji ima Jednu slozenu Ipostas, dve prirode i energije, koja Ipostas cuva ovo (dvoje) iz cega je i u cemu je On Isti, Jedan Isus Hristos, Bog nas, Koji ima i dve prirodne, a ne gnomicke volje. A treba znati da je On postradao za nas kao Bog, ali telom, a nikako da je Bozanstvo stradalno ili da je Ono stradalo telom.

Jos ispovedam da je On uzeo na Sebe sva nasa besprekorna stradanja, koja su svojstvena nasoj prirodi, osim greha, kao sto su: glad, zedj, zamor, suze i tome slicno, koja deluju u NJemu, ali ne prinudno kao kod nas, nego tako sto ljudska volja sledi NJegovu bozansku volju. Jer On hoteci — ogladne, hoteci — ozedne, hoteci — umori se, hoteci — umre. On, dakle, umire primajuci smrt za nas, a NJegovo Bozanstvo ostaje nestradalno. Jer On, Koji uzima na Sebe greh sveta, nije podlegao smrti (nuzno) vec radi toga da sve nas izbavi od sveprozdrljive ruke smrti i da nas krvlju Svojom privede Ocu Svome. I smrt, napadnuvsi telo ljudsko, silom Bozanstva biva smrvljena, i duse pravednika, od veka okovane, bivaju izvedene odande. A posle NJegovog vaskrsenja iz mrtvih, posto se cetrdeset dana pojavljivao na zemlji sa ucenicima Svojim, vazneo se na nebo i seo sa desne strane Oca. Desnu pak stranu Oca ne kazem prostorno, niti ograniceno, nego kazem da je desna strana Bozija — ona bespocetna i predvecna slava koju Sin imadjase pre ocovecenja, i posle ocovecenja istu ima. Jer NJegovo sveto telo postuje se casnim poklonjenjem zajedno sa NJegovim Bozanstvom, ali ne kao da je Sveta Trojica primila dodatak — da ne bude! — jer, Trojica je ostala Trojica i posle sjedinjenja Jedinorodnoga, a NJegovo sveto telo ostaje nerazdvojno i sa NJim ostaje i nadalje doveka. Jer ce On sa njime doci da sudi zivima i mrtvima, pravednima i gresnima, pravednike nagradjujuci za veru i dela vrline Carstvom Nebeskim, radi kojega su se ovde i podvizavali; a gresnicima uzvracajuci vecnom mukom i paklenim ognjem bez svrsetka, cije iskustvo neka bi svi mi izbegli i obecana nam besmrtna dobra zadobili, u Hristu Isusu Gospodu nasem! Amin!


[JOS OPSIRNIJE ISPOVEDANJE I ZAVETOVANJE]

Verujem u Jednoga Boga Oca, Svedrzitelja, Tvorca neba i zemlje i svega vidljivog i nevidljivog; Bespocetiog i Nerodjenog i Bezuzrocnog, a ipostasnog Pocetka (ili Nacela) i Uzroka Sina i Duha.

Verujem i u Jedinorodnog Sina NJegovog, neistecno i vanvremeno od NJega Rodjenog, NJemu Jednosustnog, kroz Kojega je ove postalo.

Verujem i u Duha Svetoga, od istog Oca Ishodeceg i sa Ocem i Sinom Saproslavljanog kao Savecnog i Saprestolnog i Jednosustnog i Jednoslavnog, Stvoritelja i Zivotodavca i Osvecujuceg blagodacu svu tvar, Koji je kroz Proroke govorio i kroz Sina javljen i darovan Apostolima i svoj Crkvi kao Utesitelj i Darodavac blagodatnih darova i Obozitelj spasavanih. Odbacujem pak novacenje latinske jeresi, koja pogresno mudruje da Duh Sveti ipostasno ishodi od Oca i Sina, cime se izvrce Hristovo Bozansko Otkrivenje i kvari sveti i neizmenjivi Simvol vere Svetih Sabora i Svetih Otaca Saborne Crkve Pravoslavne, kojim jasno priznajemo Boga Oca kao jedino vecno Nacelo i Izvor Bozanstva Sina i Duha, cime blagocestivo ispovedamo Jedinonacalije Svete i Nerazdeljive Trojice.

Verujem da je Jedan od te iste Nadsustastvene i Zivonacalne Trojice, Jedinorodni Sin i Logos, sisao s nebesa radi nas ljudi i radi nasega spasenja, i ovaplotio se od Duha Svetoga i Marije Djeve i ocovecio se, to jest postao savrseni Covek ostajuci Bog, nista ne promenivsi niti izmenivsi u Bozanskoj sustini zbog opstenja sa telom, nego, primivsi bez promene coveka, u njemu stradanje i smrt pretrpe On Koji je po Bozanskoj prirodi slobodan od svakog stradanja, i vaskrse u treci dan iz mrtvih, i uzisavsi na nebesa, sede s desne strane Boga i Oca.

Verujem i svima predanjima i tumacenjima Jedne, Svete, Saborne i Apostolske Crkve o Bogu i Bozanskim stvarima. Ispovedam jedno krstenje za otpustenje grehova. Cekam vaskrsenje mrtvih, i zivot buduceg veka.

Jos ispovedam jednu Ipostas Ocovecenoga Logosa i verujem i propovedam da je Jedan i Isti Hristos, u dvema — po ocovecenju — i prirodama i voljama, Koji cuva ono (dvoje) u cemu i iz cega postoji, pa sledstveno, i dve volje u NJemu postujem, posto svaka priroda ocuvava sopstvenu volju i sopstveno dejstvo (tj. energiju).

Ispovedam takodje da se Trojicni Bog javlja, ali ne po sustini — jer niko nikada nije video niti iskazao sustinu Boziju — nego po blagodati i sili i energiji, koja je zajednicka Ocu i Sinu i Svetome Duhu. Jer svakome od NJih sopstvena je Svoja Ipostas i ono sto se na nju odnosi, a zajednicka Im je ne samo nadsustastvena i nepristupna, posto je iznad svakog imenovanja i projavljivanja i opstenja ili zajednicenja — nego i blagodat i sila i energija i svetlost i Carstvo i besmrtnost i uopste sve ono cime Bog opsti i zajednicki i po blagodati se sjedinjuje sa svetim Andjelima i ljudima, ne gubeci pritom Svoju prostotu niti zbog deljivosti i razlikovanja Triju Ipostasi, niti zbog deljivosti i raznovrsnosti sila i energija. Tako ispovedam Jednog Svemoguceg Boga u jednom Bozanstvu, jer niti od savrsenih Triju Ipostasi biva neka slozenost, niti se Bog, zato sto ima i poseduje prirodnu moc i silu i energiju i blagodat, moze zbog toga nazvati slozenim. Zato pravoslavno ispovedam da zajednicka blagodat Oca i Sina i Svetoga Duha i ona najbozanstvenija svetlost buducega veka, u kojoj ce pravednici zasijati kao sunce, kao sto je to i Hristos prethodno pokazao zablistavsi na Gori Tavoru, i uopste svaka sila i energija i obozavajuca blagodat Triipostasnog Bozanstva jeste netvarna i nestvorena — jer nista sto je Bogu po prirodi svojstveno nije kasnije nastalo — te zato sve one koji Jedno Bozanstvo necestivo rasecaju na tvarno i netvarno, kao sto su Varlaam i Akindin, koji su bezbozno ucili da bozanske sile i energije i sve sto se na neki nacin neizrecivo razlikuje od Bozanske prirode, jeste tvarno i stvoreno, takve kao bezbozne i mnogobozce odbacujem i odsecam od punoce pravoslavno verujucih, kao sto to cini i Sveta Hristova Katolicanska i Apostolska Crkva, verujuci u Jedno Bozanstvo, Triipostasno i Svemocno, Koje nikako ne gubi jedinstvenost i prostotu zbog Svojih Triju Ipostasi ili zbog Svojih blagodatnih sila i energija.

Poklanjam se iz pocasti, a ne iz obozavanja, bozanstvenim i casnim Ikonama: Samoga Hrista, radi nas Ovaplocenoga pa stoga i opisivoga Sina Bozijeg; Preciste Bogomatere i svih Svetih — prenoseci na Prvolikove cast njima ukazivanu. Uz to poklanjam se i Casnome Krstu i postujem Bozanske hramove i Sveta mesta i Svestene sasude i Bogopredane reci, radi Boga koji u njima obitava Svojom blagodacu. Takodje postujem i s ljubavlju celivam Svete Mosti Svetih Mucenika i Bozijih Ugodnika kao izvor spasenja i dokaz vaskrsenja. Is-povedam i s ljubavlju primam cisti i cestiti hriscanki zivot u veri i nadi i ljubavi i u svima hriscanskim podvizima, vrlinama i blagodatnim darovima Duha Svetoga, a odbacujem prljavo i necisto i bogolikog coveka nedostojno zivljenje i delanje.

Primam i bogonadahnute spise i ucenja starijih i novijih Svetih Otaca Crkve Hristove, koji su saglasni Jevandjelju i ucenju Svetih Apostola i postujem ih i prihvatam kao doprinoseca izgradjivanju savrsenoga coveka po meri rasta punoce Hrista Bogocoveka i sabornoga zivljenja i spasenja sviju u zajednici Tela Hristovog koje je Crkva.

One pak koji drugacije, a ne pravoslavno misle o hriscanskoj veri, odbacujem kao tudjemislece Hristovoj Crkvi, kao kvaritelje Istine Bozije i upropastitelje spasenja ljudi. Anatemisem Arija i njegove jednomisljenike i zajednicare njegovog bezumnog zlomislija; Makedonija i one oko njega, s pravom nazvane duhoborcima; takodje Nestorija, Evtiha i Dioskora, i druge jeresinacalnike, i njihove jednomisljeiike odbacujem i anatemisem, i jasno i glasno govorim: Svima jereticima anatema!

Gospodju pak nasu, Bogorodicu Mariju, prevashodno i istinski ispovedam i propovedam, kao Onu Koja je po telu rodila Jednoga od Trojice, Hrista Boga i Spasa naseg. Ona neka mi bude Pomocnik Pokrov i Zastita u sve dane zivota moga!

Ovome svome ispovedanju svete vere jos dodajem:
Primam i prihvatam svetih Sedam Vaseljenskih Sabora i sve Pomesne Sabore koje Sveti Oci prihvatise i potvrdise, a koji su svi sabirani radi ocuvanja pravoslavnih dogmata Crkve. Ispovedam sve odredbe prave vere, koje su one u razna vremena, vodjeni prosvetljujucom blagodacu Presvetoga Duha, izlozili. Primam i sve svestene kanone koje sastavise Blazeni Oci i predadose ih Crkvi, na ukrasenje Svete Crkve Hristove i na dobar poredak naravi, to jest na bogougodno hriscansko crkveno zivljenje, delanje i ponasanje, saglasno Apostolskim predanjima i smislu Jevandjelskog bozanskog ucenja. Staracu se da po njima upravljam sluzenje koje mi je Bozijom voljom predano u nasledje i da po njima ucim sav povereni mi u duhovno pastirstvovanje svesteni Klir i izabrani Narod Boziji.

Ispovedam kao veoma vazno da cuvam i drzim jedinstvo vere pravoslavne svezom mira crkvenoga, i da sve ono sto Jedna, Sveta, Saborna i Apostolska Crkva Pravoslavnih prima i dogmatski ispoveda, to i ja primam i verujem i ispovedam; nista ne dodajuci, nista ne oduzimajuci, nista ne menjajuci ni od Dogmata ni od Predanja, nego cvrsto stojeci u njima i sve to sa strahom Bozijim i dobrom savescu uceci i propovedajuci; a sve sto ona osudjuje i odbacuje kao ucenje tudje Javandjelju, to i ja odbacujem i sasvim odgonim od Stada Hristovog.

Ispovedam i cvrsto verujem da se na Bozanstvenoj Liturgiji izvrsuje pretvaranje hleba i vina u istinsko Telo i Krv Hristovu, silom i dejstvom i nailaskom Svetoga Duha, saglasno reci Gospodnjoj i Jevandjelskoj veri i predanju Apostola i Svetih Otaca, a sluzenjem i molitvenim prizivanjem (epiklezom) od strane Crkve Bozije, predvodjene Episkopom i casnim prezviterima. Na Bozanstvenoj Liturgiji, kao sabranju i sluzenju i svetotajinskom zajednistvu sve Crkve Naroda Bozijeg, ostvaruje se i cini prisutnim sav Hristov Bozanski Domostroj spasenja sveta i roda ljudskog, u njoj se otkriva Bogocovecanska Svetajna Crkve Bozije kao vecnoga Carstva Svete Trojice, tako da samo onaj ko zna sta je Liturgija, zna i sta je Crkva Bozija, i zna da bez Bozanske Liturgije, kao sabranja i zajednicenja svih u Hristu vernih, sabirnih oko Episkopa, prezvitera i djakona, ni Crkva se ne naziva.

Obecavam da cu cuvati i cvrsto odrzavati crkveni mir, da cu usrdno poucavati u Jevandjelju povereni mi narod i, koliko god moci imam, pravo upravljati Recju Istine, i da nijednim obicajem, u bilo cemu necu umovati ni ciniti suprotno Pravoslavnoj katolicanskoj istocnoj hriscanskoj veri, do kraja moga zivota, kao da cu u svemu Crkvenom slediti i svagda se povinjavati svetom Saboru Arhijerejskom, koji se, kao i u drevna apostolska vremena, svake godine sastaje. Sa Svjatjejsim Patrijarhom, Preosvestenim Arhiepiskopima, Mitropolitima i Episkopima Pomesne Crkve Srpske i svekolike Saborno-katolicanske Pravoslavne Crkve u vaseljeni, bracom mojom i sasluziteljima u Hristu, u svemu cu saglasan i saobrazan biti, po bozanstvenim zapovestima i svestenim pravi-lima Svetih Apostola i Svetih Otaca, i svesrdno cu prema njima gajiti ljubav duhovnu i postovati ih kao oce i bracu svoju. Uvazavacu takodje i cuvati prvenstvo ovoga Patrijaraskog trona i postovati cast Prvostojatelja u Saboru Crkve Bozje ovoga naroda, shodno Apostolskom pravilu koje kaze da se takvom slogom i skladnim poretkom ljubavi proslavlja sabornost i jedinstvo Crkve Bozije po slici Svete Trojice.

Obecavam da cu sa strahom Bozijim i bogoljubivim i covekoŹljubiŹvim raspolozenjem pastirstvovati povereni mi Narod Boziji, ovo stado Pastirenacalnika Hrista u kojem sam postavljen da svestenodejstvujem Jevandjelje spasenja i da Bogu prinosim darove i zrtve NJegove Svete Crkve. Zato zavet dajem da cu poverenu mi pastvu cesto posecivati i sabirati na Sluzbu Boziju i jevandjelskim poucavanjem je cuvati, sa svakim usrdjem i staranjem, od svih jeresi i raskola, od sujeverja i laznog zivljenja i od svakog nepravednog delanja. Obecavam da, bez krajnje nuzde i teske krivice, necu nikoga, bilo pojedinca bilo zajednicu, od Crkvenih tajni i zajednistva u Hristu odlucivati, niti proklinjati, nego vecma u Duhu Svetome savetovati i na put pokajanja i spasenja obracati.

Sa protivnicima Crkve Svete postupacu sa rasudjivanjem, krotko i pravedno, po Apostolu Pavlu, jer sluzi Gospodnjem ne prilici da se gnevi, nego da bude tih, nezlobiv i covekoljubiv prema svima, moleci se Bogu da svima ljudima podari pokajanje za poznanje Istine. U svetovne poslove necu se uplitati, osim ako je ucinjena neka javna nepravda, u kom slucaju cu najpre savetovati, a onda i u zastitu ugrozenih ustajati, saglasno Jevandjelskoj reci da se vecma treba pokoravati Bogu nego ljudima i iskati pre svega Carstvo Nebesko i Pravdu Boziju, a za slabe se pravedno zauzimati i malu bracu Hristovu nikada ne zaboravljati. Staracu se da sve cinim sa iskrenom ljubavlju prema Bogu i bliznjima, a kao konacno merilo i cilj svih misli, reci i dela svojih postavljacu slavu Boziju, spasenje dusa ljudskih i sve tvorevine Bozije, izgradjivanje bogolikih ljudskih licnosti i sazidanje Bogocovecanskog Tela Crkve, ne trazeci ono sto je moje, nego ono sto je Gospoda Hrista, Arhipastira sviju nas i Vrhovne Glave vascele Crkve Bozije kao smisla i vozglavljenja celokupne tvorevine.

Uz ovo obecavam da nista necu raditi pod prinudom, ma bio i primoravan od vlastodrzaca ili od mnostva ljudi, pa makar mi i smrcu pretili zahtevajuci od mene da ucinim nesto sto je suprotno Bozanskim zapovestima i svestenim pravilima Crkve Hristove. U tudjoj Eparhiji necu bogosluziti ili vrsiti ikakvu svestenu radnju bez saglasnosti Episkopa doticne Eparhije. Isto tako, necu rukopolagati ni jereja, ni cakona, niti bilo kakvoga klirika tudje Eparhije, niti ih primati bez otpusnih gramata njihovih Episkopa. Predanje je Svetih Otaca Crkve da na jednoj Liturgiji rukopolazemo samo po jednog prezvitera i djakona, a ne vise njih, i tu svestenu praksu postovacu i cuvacu. Monastvo cu rukovoditi po pravilima i ustavima Svetih Otaca, koji su kroz vekove vazili i danas vaze u Pravoslavlju, kako u blagoljepiju svetog Bogosluzenja, tako i u ostalom poretku monaskog devstvenog i andjelskog zivljenja i hristolikoga i mucenikopodobnog podvizavanja.

Jos obecavam da cu, kada me Sveti Sinod, sa Patrijarhom (ili drugim Prvojererhom) na celu, blagoizvoli pozvati na Sabor, doci na Sabor zajedno sa svojom bracom Episkopima, bez neumesnog pravdanja ili izgovora. Ako bi, stavise, neki mocnici ili mnostvo ljudi hteli da me sprece, duzan sam da se odazovem pozivu na Sveti Arhijerejski Sabor, jer je Sabor i sabornost Episkopata i cele Crkve Bozije Svetoduhovski dar i ustanova i zivo kroz vekove Apostolsko-svetootacko predanje u Crkvi Istocnoj Pravoslavnoj.

Na kraju, zavetno iskazujem pred Bogom Zivim i Crkvom Svetih NJegovih, sastavljenom od Andjela i od ljudi, i pred Vasom apostolskom Svetinjom: da cu uvek pamtiti strasne reci Svetoga Pisma: Proklet svako ko nemarno vrsi delo Bozje! — te zato savesno obecavam da cu se starati, koliko mi je ljudskih moci, da u svakom delu ovoga apostolskog zvanja i sluzenja hodim kao u delu Bozijem, sa svakom poboznoscu i blagorazumnom revnoscu, sa iskrenim hristoljubljem i covekoljubljem, a Srceznalac Bog neka mi svagda i u svemu bude svedok i pravedni Sudija.

Takodje iskazujem pred Svevidecim Bogom i Vasim Bogoljubljem da sve ovo izlozeno u mojem episkopskom ispovedanju i zavetovanju ne shvatam drugacije nego kako ovde izgovorih i svojerucno potpisah.

A u svemu mojem od danas pa nadalje episkopskom zivljenju, sluzenju, upravljanju i delanju u Bogopoverenoj mi ovoj Crkvi Naroda Bozijeg molim se Bogu, a molim i sve Vas da se molite: da mi svagda i u svemu bude Ucitelj i Pomocnik — Nacelnik i Savrsitelj vere i svakog dobrog dela i reci jevandjelske, Gospod moj i Bog moj, Jedini Covekoljubac, Milostivi Spasitelj sviju nas i svega roda ljudskog, Bogocovek Isus Hristos, Kome neka je, zajedno sa Visnjim Ocem i Svesvetim Duhom, svaka slava, cast i poklonjenje, vecna ljubav nasa i blagodarnost besmrtna, sada i uvek i u vekove vekova. Amin!


Komentari citalaca
Ukoliko zelite mozete se obratiti tekstualnom porukom urednistvu redakcije ERP KIM Info-sluzbe
Ime i prezime

Vasa e-mail adresa (opciono):

Vas komentar:

Info-sluzba ERP KIM je zvanicna informativna sluzba Srpske Pravoslavne Eparhije rasko-prizrenske i kosovsko-metohijske i radi s blagoslovom Njegovog Preosvestenstva Episkopa Artemija.
Nasa informativna sluzba donosi vesti sa Kosova i Metohije sa posebnim osvrtom na zivot Srpske Pravoslavne Crkve i srpske zajednice na prostorima pokrajine Kosova i Metohije i Raske oblasti. Info-sluzba ERP KIM izdaje redovne biltene na srpskom i engleskom jeziku. Pregled najnovijih novinskih clanaka vezanih za situaciju na Kosovu i Metohiji moze se naci na nasoj strani: Kosovo Daily News (KDN) News List . Info sluzba ERP KIM takodje saradjuje sa  www.serbian-translation.com

Stavovi u novinskim clancima i tekstovima koji nisu zvanicna saopstenja ili vesti IS ERP KIM pripadaju agencijama od kojih su tekstovi preuzeti i nisu neophodno stavovi Srpske Pravoslavne Eparhije rasko-prizrenske i kosovsko metohijske.

Nase informativne biltene mozete naci i na Web strani Info-sluzbe ERP KIM:Dodatne informacije o radu Eparhije rasko-prizrenske i zivotu kosovsko-metohijskih Srba dostupne su na zvanicnoj prezentaciji Eparhije: http://www.kosovo.net

Copyright 2004, ERP KIM Info-Service


Prijava na nase mailing liste:
Nase mailing-liste: na engleskom na srpskom